Četvrti Išigurov roman, Neutešni (1995), eksperiment u nadrealističnom, kafkijanskom maniru, „metafora za političku krizu i ličnu izolovanost“, svojim je objavljivanjem izazvao oprečne i podeljene kritike.
Išiguro se ovim delom na izvestan način udaljava od sebi svojstvenog stila, praveći kafkijanski izlet u nadrealni svet bez vremenskih i prostornih odrednica, čime se na radikalan način ukida smisao istorijskog, a istovremeno, i paradoksalno, naglašava univerzalnost istorije i ljudskog postojanja uopšte.
Protagonista ovog dela je Rajder, proslavljeni pijanista, koji dolazi u posetu neimenovanom evropskom gradu, kako bi održao koncert. Ubrzo, Rajderu se dešava niz neobičnih situacija i intriga, i on polako otkriva da je sa svim likovima koje sretne povezan na neki način i da se njegovi postupci gotovo fatalno odražavaju na njihove sudbine.
Iako u romanu Neutešni nailazimo na mnoštvo toponima iz realnog sveta (Lucern, Stokholm, Berlin, Helsinki, Štutgart), grad u kojem Rajder gostuje se ne imenuje. Ovakav postupak dodatno pojačava efekat koji Išiguro želi da postigne, odnosno naglašava atmosferu beznađa, opšte užurbanosti, besciljnosti, neodređenosti, izgubljenosti.
I u ovom romanu susrećemo sa sa tipično „išigurovskim“ naratorom u prvom licu koji, paradoksalno, pokušavajući da sakrije svoju prošlost, o njoj sve više otkriva.