Noćas mi se vlastito meso ruga
jer sam ga trampio za papir i prašinu.
Prašinu je raznio vjetar,
papir je požutio
i riječi se jedva razaznaju.
Brda izdišu toplinu ljetnog dana,
ulice umorno krivudaju
grad se topi prema svitanju
i ništa ne donosi spokoj
izuzev misli da još ima vremena
za naše predivno mučenje.