U "Dnevniku 1935-1950"pronalazimo žarišta Pavezeovog osećanja sveta,
šifru njegovog bića. To su tuga za nepovratno izgubljenom spontanošću,
čije je oličenje detinjstvo; nemogućnost da se stvari vide „prvi put“;
zadivljenost pred previranjem nagona, pred divljim, sirovim,
primitivnim, koji nadvladavaju racionalno poznanje, a s tim u vezi i
buđenje interesovanja za mitsko, pagansko, sujeverno; svest o vremenu
koje protiče budeći sećanje, vaskrsavajući prošlost; saznanje o
postojanju snaga koje u vidu sudbe ili kobi upravljaju ljudskim životom;
otuđenost, „neukorenjenost“, samoća kao posledica uspostavljanja
ljudskog odnosa.
Iz predgovora Jugane Stojanović