vi put su u prilici da saznaju šta se dešavalo u životu srpskog oficira koji se našao u vihoru dve ruske revolucije 1917. godine, Prvog svetskog rata i u blizini velikih ljudi koji su krojili novi poredak. Period od 29. maja 1916. do kraja avgusta 1918. revnosno je skeniran perom dobro informisanog i obrazovnog majora i sažet u šest dnevnika. Zgusnutim stilom, kao da podnosi raport, Janković je beležio viđeno u Vrhovnoj komandi u Mogiljevu i visokim ruskim vojnim i političkim krugovima kao i slike sa petrogradskih ulica, trgova, poharanog Zimskog dvorca, teatra i štampe. Bio je oči u oči sa carem Nikolajem Drugim i regentom Aleksandrom, ali i Lenjinom, Trockim, Kerenskim, Aleksejevim… Zapisivao je i delovanje Srba koji su se razmileli po Evropi čekajući milost velikih sila i da nekako prežive oluju. Utiske, komentare, ocene i sudove o ličnostima koje je video van protokola i iza kulisa, zapisivao je neposredno posle dešavanja, susreta i razgovora, što ovom štivu daje neprocenjiv dokumentarni značaj.
(…)
Ovo otkriveno štivo bremenito istorijskim podacima i događajima koji su bitni za naučnike, interesantno je i za običnog radoznalog čitaoca. Kako su Jankovićeva interesovanje bila raznovrsna, u dnevnicima je dosta priloga za sociologe, ekonomiste, geografe, etnologe, hroničare društvenih zbivanja, pa i poklonike književnosti. Sa istom pažnjom opisivao je cara Nikolaja Drugog „čiji pogled nije određen, koji pokazuje neodlučnost čoveka koji zna da je gospodar, a oseća da mu to ne pripada. (…) U zapisima često sevne žal za otadžbinom, sećanje na Moravu, napaćeni srpski narod, toplina srpske i ruske duše koju zapadnjaci ne razumeju. Ovi delovi Jankovićeve dnevnike preporučuju sociolozima i istraživačima društvenih nauka dve zemlje. – iz Predgovora
Danica Otašević