Oveherova Etika surovosti je pohvala surove umetnosti kao one koja prevazilazi nasilje i
šokantnost kao površna oruđa zabave ili umirivanja građanske savesti i budi nelagodu kod
čitaoca ili gledaoca, navodi ga da preispita svoja najdublja uverenja i moralne nazore i da se suoči sa samim sobom.
Njena etičnost nahodi se u mogućnosti za preobražaj i dekonstrukciji opšte prihvaćenih istina, u odbacivanju intelektualne lenjosti i svake sigurnosti, u borbi protiv konformizma, jeftinog moraliziranja i društvenog licemerja.
Prava, umetnički i etički vredna surovost nije toliko u samim nasilnim
ili mučnim prizorima koliko u osećanju koje izaziva kod publike,
u odbijanju da joj ponudi laka tumačenja stvarnosti i života, u uskraćivanju utehe i eskapizma.
Polazeći od španske kulture i njoj svojstvene surovosti i preterivanja, od koride do pikarskog romana,
autor analizira, vrlo pristupačnim stilom, brojna dela savremene umetnosti,
uključujući popularna filmska ostvarenja i umetničke performanse, a zatim se osvrće u
zasebnim poglavljima na surova književna dela Onetija, Kormaka Makartija, Kanetija, Bataja,
Elfride Jelinek i španskog romanopisca Luisa Martin-Santosa.