U „Čoveku od pepela", svojevrsnom umetničkom zaveštanju, Ivanji kao da diže ruke od svoje književne misije, želi da samoga sebe „amnestira od uspomena" i dozvoljava da mu misli, odmarajući se, blude, u sasvim slobodnoj, asocijativnoj igri sa delima nemačke književnosti; zamišljajući kako se iz pepela žrtava Buhenvalda rađa novi (monstruozni) borac protiv „sveopšteg gubljenja pamćenja", on pokazuje kako se život (misli, osećanja) i smrt svakog pojedinca odražavaju na sudbinu čovečanstva, kako „zavisimo od onoga što sami stvorismo" i kako prošlost određuje budućnost.