Da li je moguće zaljubiti se u nekog isključivo na osnovu fascinacije njegovim ili njenim rukopisom, mapom zemlje u kojoj živi, slogovima njegovog ili njenog imena? A šta je tek s fiktivnim likom, u knjizi o zemlji koju nikada nismo, i nikada nećemo, posetiti?
Unutrašnjost je zgusnuta priča – ili niz priča, poput babuški ugneždenih jedne u druge – koja se ipak otvara ka naizgled beskrajnoj fraktalnoj geografiji, gde se unutrašnjost Australije, prerije američkog Srednjeg zapada i mađarska Velika ravnica stapaju, oponašaju i prepliću u umu čoveka koji sedi sam u sobi punoj knjiga.
Možda i najveći roman Džeralda Marnejna, australijskog odgovora na Prusta i Kalvina i višegodišnjeg favorita za Nobelovu nagradu, Unutrašnjost pokazuje da se čovek podjednako lako može osećati kao prognanik u sopstvenoj unutrašnjosti kao i u spoljašnjem svetu – i da gubitak ljudi koje smo samo zamišljali može boleti jednako kao i gubitak onih s kojima smo delili život u stvarnosti.