„Švabica“ je jedna od najpotresnijih i najintimnijih pripovedaka Laze K. Lazarevića, utemeljivača srpske psihološke proze. Iako je pripovetka nastala u vreme piščevog boravka u Berlinu, i jako nosi autobiografske nagoveštaje, Lazarević je nije objavio za života. Prvi put je ugledala svetlost dana 1898. godine, sedam godina nakon njegove smrti.
U središtu priče je Miša Maričić, mladi Srbin na studijama medicine u Nemačkoj, koji se zaljubljuje u Anu Gutjar, devojku iz pansiona u kom živi. Kroz njihovu nežnu, ali osuđenu ljubav, Lazarević maestralno prikazuje sudar dve kulture, dva sveta i dva unutrašnja glasa: jednog koji stremi individualnoj sreći i drugog koji ostaje verno vezan za tradiciju, dom i roditeljski sud.
Strah od reakcije porodice, osećaj društvene i nacionalne razapetosti, kao i bol zbog nemogućnosti da ljubav preživi u svetu ograničenja, čine „Švabicu“ ne samo intimnom ljubavnom dramom već i svedočanstvom vremena. Pripovetka osvetljava muke srpskih intelektualaca 19. veka, razapetih između evropskih ideala i nacionalnih korena, između lične želje i osećaja duga.
„Švabica“ ostaje jedno od najnežnijih, najbolnijih i najzrelijih dela srpske realističke proze, a njena vrednost leži upravo u tihoj, ali dubokoj psihologiji likova i u Lazarevićevom nenametljivom, a snažnom osvetljavanju čovekove unutrašnje drame.
Sa srpskog preveli: Simon Šmid, Sebastijan Pfan, Kristijan Gregorić i Gordana Ilić Marković