[...] jer prošlost je i sama
sačinjena od trenutaka, i svaki trenutak je kao majušno zrnce koje beži, bilo
bi lako zadržati ga, samog po sebi i za sebe, ali zajedno s drugima je
nemoguće.
Sedamnaest
muškaraca ispisuje isto toliko izuzetno oblikovanih pisama — čas nežnih, čas
ogorčenih — usamljenih monologa koji se razlivaju ukrug, a sva svedoče o jednoj
ljubavnoj priči i o očajničkoj potrebi za odgovorom koji možda nikada neće
stići. Svako pismo donosi zasebnu ispovest: o ostvarenoj ili neuzvraćenoj
ljubavi, o žudnji ili zasićenju, o sreći koja se rasipa ili o gorkom razlazu; o
početku koji obećava i nepovratnom kraju. U završnici, sabiranjem tih
jednostranih, ispovednih glasova u polifoniju, osamnaesto pismo uvodi
neočekivanu perspektivu: ženski glas, istovremeno udaljen i neumoljiv, ali
prožet saosećanjem.
Postepeno
postaje jasno da u ovim pismima nešto suštinski nije u redu: pejzaži
izmiču stabilnosti, primaoci deluju zamenjeno, pošiljaoci kao da nestaju, a
vremenski tok se izokreće — prošlost i budućnost kao da menjaju mesta, pa pisma
stižu prerano ili prekasno u odnosu na smisao koji nose; nalik savršeno
komponovanom filmu u kojem je jedino montaža poremećena. Upravo na toj tački
narušene narativne stabilnosti postaje vidljivo da se Tabuki oslanja na
epistolarnu književnu tradiciju koju najpre afirmiše kao narativni model, a
potom je razlaže i problematizuje, dovodeći u pitanje njene ustaljene
konvencije i stabilnost.
U
središtu dela ostaje ideja slomljenosti: sudbine koje se, uprkos prividnim
razlikama, sabiraju u isto iskustvo rasutog identiteta i promašenog vremena.
Ovo je, u suštinskom smislu, antiprustovski roman – jer izgubljeno vreme ostaje
nepovratno, a povratak u prošlost, ma koliko ona opsedala sadašnjost, zauvek
ostaje nemoguć.
Roman je dobio prestižnu
francusku nagradu za stranu književnost Frans kultur (2002).
Prevod sa italijanskog: Elizabet Vasiljević, Ana Srbinović
„Ako se čitaju linearno, ova pisma […] nemaju više smisla nego
scene iz Felinijevog filma. Ali kao i kod 8½
ili Amarkorda,
tražiti logiku znači promašiti poentu. […] Među pismima postoji tek suptilna
veza koja je više tematska nego doslovna, iako se na kraju sjajno, neočekivano,
sve poveže.ˮ
Njujork tajms
„Iz Italije, epistolarni roman jedinstven u svom žanru, prožet
posebnim Tabukijevim šarmom, koji istovremeno očarava i preobražava čitaoca.ˮ TLS
„Iako donekle fragmentarno po prirodi, ovo je izuzetno
originalno ostvarenje jednog od najzanimljivijih evropskih pisaca. Prolaznost i
frustracije romantične ljubavi oživljavaju kroz suptilan humor i dramatičnu,
strastvenu energiju u ovom svestranom romanu italijanskog autora.ˮ Kirkus rivju
„Čarobnjak Tabuki ovde više nije samo osuđenik na prinudne
snove, koji je uvek birao sporedne puteve umesto asfaltiranih drumova i blagu
izmaglicu sna umesto nepopravljive nadmenosti stvari. Ovo njegovo izuzetno
delo, koje kao da je vodila sama igra slučaja, sve više se obavija tamom
nostalgije.ˮ Nuvel opservater