Autor se potrudio da bude objektivan koliko je to moguće kada se piše o vremenu kojem nije savremenik i gde se većina izvora svodi na ono „rekla-kazala“ pa tako ne otkriva nove senzacije i velike istine, kao što ni ne ruši postojeće gradske mitove, već samo pokušava da čitaocu predoči ono što je za protekle četiri decenije koliko se bavi starim Beogradom ili „čeprkanjem po bunjištu istorije“ uspeo da sakupi, sazna i poveže jedno sa drugim.
Kakogod, zahvaljujući tom čeprkanju čitalac će saznati ko je i gde podigao „sikiraciju od čvrs’ materijal“, gde je bila Čohadži, a gde Husein-ćehajina džamija, ko su bili adžuvani, ko bitange, a ko vucibatine; naučiće razliku između kiridžija i rabadžija; upoznaće neke ličnosti, za istoriju nepoznate a za ondašnji Beograd i te kako poznate, kao što su Ljuba Vrabac, Mika Kopilan, prosjakinja Lenka...
U svakom slučaju knjiga u koju je stala tek mrva od svega onoga što stari Beograd nudi, pa je više nego verovatno da će se naći neko od čitalaca kome je ovo malo. Autor ga potpuno razume i obećava da će nastaviti ovaj, po rečima njegove porodice – uzaludan posao, uostalom i sam naslov knjige to nagoveštava.