U svom romanu Žena koja peva Žak Rišar pokazuje različite slojeve svog umetničkog talenta. Daje na pesnički način sliku oporog života jedne žene rođene u Alžiru, koja se sa majkom vraća u Belgiju i kroz portret glavne junakinje Solanž pokazuje ne samo sliku njene opore sudbine, već i svih žena. Nije slučajno što posvetu upućuje svojim dvema kćerima i za svojih pet sestara. Prateći život glavne junakinje od njenog ranog detinjstva u Alžiru do odraslog doba u Belgiji, Rišar daje isečke iz života junakinje koji, kada ih čitalac pažljivo sklopi u jednu celinu, daju tipičnu sliku jedne žene. Koliko li bi se žena moglo poistovetiti sa Solanž, kada čuju kako joj majka u jednoj rečenici daje definiciju ženske sudbine: „Žena daje, kćeri moja, ona se daje, a muškarac uzima.”? Rišarov roman kritika svrstava u žensko pismo, jer se pisac bavi pitanjem identiteta žene, njenog mesta u porodici i društvu, njene opore sudbine i stalne slobode da se ponaša kao i muškarac.