Muzika kinematografskih prostora uslovljena je filmskim kontekstom i pretpostavlja značenja kroz vrednost svoje pozicije u filmu, čime se odvaja od čiste muzike. Muzički zvuci pokretnih slika pripadaju, dakle, kompleksnijem analitičkom polju. Audiovizelna sadejstva sedme umetnosti i pripovedna svojstva filmskih partitura izvesno su podsticaj istraživačima. Proučavanja se, međutim, uobičajeno obavljaju na primerima planetarno dominantnih praksi, zbog čega dostignuća manjih nacionalnih produkcija ostaju mahom neosvetljena. Imajući na umu uticaj koji filmska industrija kao segment medijske proizvodnje i distribucije ima na prosečnog građanina (Srbije/ regiona), problematizovanje datog muzičkog područja čini se neophodnim korakom u pravcu kreiranja samosvesnije strategije arhiviranja, istorizacije i evaluacije medijskih tekstova. Nedovoljno je, čini se, obraćanja domaćoj filmskoj muzici. Knjiga ZVUCI POKRETNIH SLIKA. MUZIKA U SRPSKOM/ JUGOSLOVENSKOM FILMU jeste pokušaj da takva situacija
bude donekle ispravljena.