„. . . dugo nakon toga očekivala sam neku lošu vest. Čitala sam štampu (ne svakog dana, jer nismo imali para da svakodnevno kupujemo novine), gledala sam televiziju, slušala vesti na radiju u frizerskom salonu, strepeći da ću da pronađem Maćistin konačni oblik kako leži na podu u lokvi krvi (njegove hladne krvi), i pored njega fotografije, kao za dokumenta, dečka iz Bolonje i Libijca, kako me nostalgično gledaju sa stranice novina ili sa ekrana našeg televizora, koji je sad već stvarno bio naš, a ne ne-što što pripada našim mrtvim roditeljima. Kao da su njihove fotografije, ubica i žrtve, ubice i žrtava, bile znak da spolja oluja još uvek besni, oluja ne samo na nebu iznad Rima, već u noći Evrope, ili u prostoru koji se nalazi između planeta, nečujna i slepa oluja koja dolazi sa drugog sveta, nekog sveta koji ni sateliti što kruže oko Zemlje ne mogu da zabeleže, i u kome je postojala jedna rupa koja je bila moja rupa, jedna sen-ka koja je bila moja senka. . . “
Lumpen-novela