Pesmice i epigrami
Epigrami su autorski opit sažimanja, ali i opit variranja, odmeravanja
sitnih ali osetnih preinačenja, senčenja. Izoštravanje osećaja za
nijansu: u slici, raspoloženju, zaključku. Makar u zvučnom trenju reči,
čiji upliv na semantiku pojačano osećamo u redukovanom obimu.
Ponavljanja, razume se, i nema. Samo rekreiranje trenutaka što ih život
iznova donosi. Tako je i u novom korpusu Danojlićevih „pesmica i
epigrama“, naslovljenih Hrana za ptice. Pesme zahvataju, sažimajući, sav
neuokvireni metež utisaka dnevnih i noćnih, viđenja realnih i
uobraženih. Neke su uronjene u časove osame i samoispitivanja lirskog
ja, što se najpre „rve sa sobom“, ali i udesom dodeljenim prostorima
tuđine i zavičaja, privlačnim i odbojnim u isti mah. Paradoksi su bolje
rešenje od ništavila, paradoksalni smisao je dublji smisao...
Dragan Hamović