Svako ima svoju apokalipsu i ona se dešava obično u neko vreme koje sami
ne možemo da predvidimo - recimo najranije ujutro - ali koja uvek
predstavlja susret sa samim sobom. Dobra apokalipsa je uvek privatna.
U
ovoj knjizi Ivan Tokin ima susret sa samim sobom okružen raznim
smejačima i mogućim sobnim ljubavima, ukratko ima susret sa celim
gradom. Samo je pustio grad da priča o tome. Njegove pesme liče na
razglednice iz svakodnevice.
Ognjenka Lakićević ima susret sa samom
sobom dok vozi, nosi svoju osmatračnicu, luta oko pijace, traži pažnju
koje nigde nema i pije kroz muškarce. Samo neće da ih pusti da pričaju o
tome. Njene pesme otkrivaju političku poruku u svakodnevnim radnjama,
te skrivaju borbu sa strastima nekog ko je - naročito kad je u centru –
uvek na periferiji sveta.
Vladimir Tabašević ima susret sa samim
sobom u detinjstvu i šire, u kome su ratna dejstva nešto što je
svakodnevno, pa se o tome uopšte ne priča. Sve druge stvari pričaju o
tome. Njegove pesme nemaju pravo da se umore.