Svaka Murakamijeva priča je kao mali roman – sve najzavodljivije odlike njegovog pripovedanja imaju još snažniji efekat u ovom obliku. A sama forma dozvoljava mu da u okviru istih korica isprobava različite tehnike, stilove i kompozicije. Za ovu zbirku priča, objavljenu devet godina nakon prethodne, sam autor je rekao da bi odgovarala nečemu što se u muzici označava kao „konceptualni album“.
Zbirka priča Ernesta Hemingveja Muškarci bez žena svakako je bila inspiracija Murakamiju da na potpuno osoben način obradi likove i osećanja muškaraca od kojih su žene pod različitim okolnostima otišle. Junaci njegovih priča postaju najbolji prijatelji s ljubavnicima svojih bivših žena, prepuštaju svoju tinejdžersku ljubav najboljem drugu, putuju usamljeni, jer ih je žena ostavila, dok ih na tom putu, kao u drevnim mitovima, vode zmije, umiru zbog neuzvraćene ljubavi. Poznati motivi, ali u originalnom, murakamijevskom pakovanju, čine delo puno prikrivene strasti. Ovo su i priče o ambivalentnosti, o dvostrukim identitetima, o tome kako se ne vidimo, kako ponekad najmanje poznajemo one s kojima živimo.