Najlepši i najtužniji roman o Kosovu.
„Pri određenom položaju i odnosu zvezda, sve se i ovde, na Zemlji, mora ponoviti. Jula 1879. i maja 1970. godine, isto je bilo rastojanje od Vlašića do Sjevernjače i od Velikih Kola do Marsa i Jupitera. Zato je u maju 1970. Ivan Stepanovič Jastrebov, to jest ja, opet postavljen za carskog konzula u Prizrenu. Ne baš u Prizrenu, već ovde u Đakovici, ali razdaljina je mala i bez značaja... Smrt je privid, ona ne postoji. Budućnost je u prošlosti i prošlost u budućnosti: sve se vrti u krugu koji više sile kotrljaju nebesima. I kad se, u tome kotrljanju i tumbanju vremena, ponove negdašnje prilike, opet će se stoičar povezivati sa epikurejcem i ubijati Cezara, opet će onaj pustolov pucati u Puškina, opet će Rusija biti Rusija i pravoslavna, opet će... Opet će Srbi osloboditi Kosovo!“
***
„Zbilja: šta je meni Kosovo? Evo me u Nikšiću, u ženinom stanu, živim od ženine plate, buljim u ruševine kule u kojoj su, nekad, poturčeni i bijesni Mušovići begovali. Sve je tuđe oko mene. Nemam ni svog stana, ni svog staništa, ni posla, ni svog zavičaja. Selo Jugovići, gdje sam rođen, od rođenja moga ne postoji. U selo Osmanoviće, gdje sam odrastao, više svraćati ne smijem. Ja sam njih, poručuju mi Osmanovići, moji Osmanovići, na Kosovu osramotio. Ne znam gdje mi je majka Ljubica sahranjena, a ne mogu obići ni grob pomajke Rabije, jer sam zločinac, izdajnik. Sve sam, zbog Kosova, izgubio! Roditelje, djetinjstvo, groblja, čak i svoje zanimanje. Zbog Kosova sam postradao na Kosovu i prognan sa Kosova. Zbog Kosova sam izgubio i Kosovo!“