U nepreglednoj šumi naručene literature, koja u našem, dvadesetprvom veku na star i poznat način tumači fabrikovane fenomene, evo jedne samonikle knjige, slatke i opore kao i tlo u vremenu u kome je nastala. Poput Lesingove „Hamburške dramaturgije", „Palilulska dramaturgija" Borisa Velkova nije prosta refleksija pozorišnog života piščevog grada; ona je pre svega autorsko čitanje teatra i drame iz ugla autentičnog dramskog pisca, kome je njegova poetika, a ne samo književni ukus, osnovna merna jedinica. Argument za takvo razmišljanje jeste tekst poetske radio-drame pod nazivom „Teško je satiru ne pisati", odštampan u produžetku pozorišnih kritika. Polazeći od autorovog stava iz prve kritike da je kritičar „pre svega didaskalos - učitelj", pa sve do zaključaka i odluka iz poslednje, dvadesetprve, svedočimo i etičkoj konstanti jednog boljeg vremena nego što je naše...