Priče Borisava Stankovića, to je jedna tiha, topla i prostodušna filozofija srca. To je jedan vječni „canzoniere“, vječni „romanzero“, knjiga o čežnji, ljubavi i suzama. Niko se u njegovim knjigama ne povodi ni za čim drugim, nego za srcem, za koje se jedino i živi. To su priče o mladim ženama, mladim ljudima, bolne balade o ljubavi od koje se boluje, propada i vene. Sve je to naivno, prostodušno, idilično, doživljeno, a tako isto i ispričano. Ja ne znam ništa toplije i nervoznije od Stankovićeve knjige „Stari dani“, i to nervozno stanje duše, ta atmosfera nepromjenljiva od korice do korice, ta uznemirena toplota, glavna je odlika njegovog mladog djela. Meni izgleda da pod svakom stranicom udara jedno zaljubljeno srce i da pod svakim retkom kuca jedna vena. I taj neodoljivi strasni akcenat mladosti unio je prvi Stanković u našu prilično studenu priču. On ima ogromno mnogo temperamenta i sve što vidi on vidi srcem.
Jovan Dučić