Njegova knjiga Σχόλιο στὸ Ἄσμα Ἀσμάτων (bukvalno: Komentar na Pesmu nad pesmama) prevedena je na više svetskih jezika, pri čemu su prevodioci umesto „komentar” radije koristili reč „varijacije”. Iako po svojoj stukturi nije akademsko delo, neki ga smatraju vrhuncem teoloških spisa Janarasa, koji u njemu nadmašuje čak i svoju Metafiziku tela i Ličnost i eros. U njoj eros nije samo predmet komentara, već duboka egzistencijalna istina. Janarasova knjiga, poput autora Areopagitskih spisa, istražuje snagu erosa, božanskog i ljudskog, bez moralizma i pijetizma, iznoseći najsuptilnije uvide u duhovne i somatske manifestacije ljubavi.
Knjiga Pesma nad pesmama premudrog Solomona prošla je kroz zanimljivu istorijsku avanturu. Od osporavanog uključivanja u jevrejski i hrišćanski kanon, preko izuzetnih egzegetskih komentara (Origen, Grigorije Niski, Mihailo Psel) koji su je istakli kao ljubavnu poemu važnu za hrišćanski život, bitan momenat predstavlja doprinos Hrista Janarasa. U njegovim jedinstvenim Varijacijama prepliću se teologija i poezija u dubokom istraživanju ljubavi ili erosa, koja izvorno predstavlja himnu ljubavi žene i muškarca kao težnje ka raju.
Njegova knjiga Σχόλιο στὸ Ἄσμα Ἀσμάτων (bukvalno: Komentar na Pesmu nad pesmama) prevedena je na više svetskih jezika, pri čemu su prevodioci umesto „komentar” radije koristili reč „varijacije”. Iako po svojoj stukturi nije akademsko delo, neki ga smatraju vrhuncem teoloških spisa Janarasa, koji u njemu nadmašuje čak i svoju Metafiziku tela i Ličnost i eros. U njoj eros nije samo predmet komentara, već duboka egzistencijalna istina. Janarasova knjiga, poput autora Areopagitskih spisa, istražuje snagu erosa, božanskog i ljudskog, bez moralizma i pijetizma, iznoseći najsuptilnije uvide u duhovne i somatske manifestacije ljubavi.
Drama jednog „hrišćanstva bez ljubavi” jedino se muzičkom strukturom može predstaviti. Stoga pisac koristi kompleksnu muzičku kompoziciju kao metaforu, što se ogleda u strukturi njegovih Varijacija. Iako ne komentariše svaki stih, već samo odabrane, stihovi služe kao podsticaj za njegove duboke refleksije. Ovakva struktura dovodi do originalnosti njegovog dela, koje je – čitalac će se brzo uveriti – intelektualno rigorozno i istovremeno estetski uzvišeno. Jedinstvenost ovog dela leži u njegovoj skrivenoj muzikalnosti te čitalac umesto tumačenja može da uživa u proznim varijacijama na temu ljubavi.
Kod većine ljudi koji imaju predrasudu prema pojmu erosa, njen uzrok gotovo uvek je bio oklevanje, uzdržanost, pa i strah, usled asocijacija koje erosno iskustvo izaziva. Njihove predrasude o erosu potiču od shvatanja po kome je on potčinjen divljoj autonomiji prirodnih poriva, žeđi za egocentričnim zadovoljstvom. Janaras, međutim, apeluje da se ne poistovećuje „idol” ili „otpad” erosa sa istinskim „erosom”, čak i ako „većina ljudi” insistira na tom jednostranom shvatanju erosnog događaja.
U Varijacijama na Pesmu nad pesmama Janaras integriše elemente teologije, filosofije i umetnosti, uvodeći tradicionalno bogoslovlje u kreativni i dijaloški proces. Kao čovek velike vere i kritičkog duha, on ostaje blisko vezan za duh grčkih Otaca, dok kombinuje njihovu misao sa savremenim istraživanjima iz psihologije i filosofije. Sposoban je da poveže „varijacije” velike zapadne muzike sa muževnim, a nežnim zvukom vizantijske himnografije. Na osnovu isona (održanog tona) Janaras slavi ono tradicionalno tumačenje Pesme nad pesmama, sa intuicijom bestrasne strasti: blistavost telesnog erosa koji postaje ipostasna ekstaza prema Onome koji božanskom ljubavlju u nama uspostavlja trojično jedinstvo. Istovremeno, on pokazuje simpatiju prema iskušenju modernog (i postmodernog) estetskog doživljaja erosa ili erotizma. U oba slučaja, on ukazuje na to da eros ostaje ljubeća snaga i pokret egzodusa iz atomski individualizovanog načina postojanja ka ispunjenju u vrhunskom Drugom, „tako da ljubavnici ne pripadaju sebi, već voljenom”.
Ova knjiga, u izvornoj grčkoj verziji, ne sadrži uvod ili pojašnjenje. To se može opravdati činjenicom da su njeni prvobitni čitaoci već bili upoznati sa Janarasovim uvidima u slične teme. U jedinom, meni makar poznatom, autorovom osvrtu na ovu knjigu, stoje sledeće reči: „Trebalo mi je nekoliko decenija mog ličnog razvoja u ahromatopsiji sivog da bih napisao knjigu prvog iskustva boja. Nazvao sam je Komentar na Pesmu nad pesmama. Asketska knjiga koja se usuđuje da iznese iskustvo boja na jeziku ne-monaha. Jezik se razlikuje, ali je askeza verovatno zajednička: osvetliti kratkotrajnost efemernog u pukotini otkrivenja – razliku između stvarnog i imaginarnog. Da se razlikuje život od odsjaja ili iluzije života. Sivo od rapsodije boja (panhromatizma).”
Uvod, stoga, valja pripisati prevodiočevoj nadi da njime neće odmoći čitaocima da bolje ocene stranice koje su retke dubine i bogatstva. Na kraju knjige nalazi se glosar koji je sastavio Aleksandar Matev, koristan za razumevanje muzičkih termina koje je autor izabrao kao naslove poglavlja koja sačinjavaju ovu knjigu.
– Ep. Maksim