U svom najznačajnijem eseju Jezik naš nasušni (1952) Stanislav Vinaver bavi se promenama koje su se desile u srpskom jeziku, naročito u pogledu melodije, akcentuacije i ritma. Polazeći od jezika u ranijim vremenima, koji je svoj najsavršeniji izraz ostvario u epskom desetercu, odnosno narodnoj pesmi, on dolazi do saznanja da se govor savremenog srpskog društva, naročito beogradskog, naglo promenio, postao moderniji i brži, te zanemario postakcenatske dužine. Vinaver i ovde naglašava da za potpun jezički doživljaj nije dovoljno samo razumeti značenje reči, već je važno osetiti njeno zvučanje.